Dok se širom Balkana pakuju torbe, sklapaju rasklimatane stolice i traži „ idealno mesto“ u prirodi, lako je zaboraviti da je Prvi maj nekada bio sinonim za barikade.
Kako smo od zahteva za osmočasovnim radnim vremenom stigli do takmičenja u tome čiji je dim sa roštilja gušći? Odgovor leži u mešavini surove istorije, socijalističkog inženjeringa i čiste ljudske potrebe za prolećnim predahom.
Sve je počelo daleko od idiličnih proplanaka, u prašini i fabričkom dimu Čikaga 1886. godine. Radnici su tada zahtevali jednostavan matematički model života: 8-8-8, osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.
Protesti su kulminirali sukobom na trgu Hejmarket, gde je bačena bomba, a policijska intervencija ostavila za sobom mrtve i ranjene. U znak sećanja na ove događaje, Drugu internacionala je 1889. proglasila Prvi maj za zajednički praznik rada svih zemalja.
Na našim prostorima, put Prvog maja bio je specifičan. Prva proslava u Srbiji zabeležena je 1893. godine u kafani „Kod dva goluba“ (danas prostor oko Skadarlije). Tada je sve ličilo na ozbiljan politički skup.
Međutim, nakon Drugog svetskog rata, u SFR Jugoslaviji, država je preuzela organizaciju. Prvi maj je postao državni projekat.
Održavane su vojne parade gde se prikazivala moćna snaga armije, organizovale radne akcije za obnovu zemlje, svečane akademije sa ozbiljnim licima, crvenim maramama i polaganjem venaca.
Šezdesetih godina, kako je standard rastao, država je shvatila da je zadovoljan radnik onaj koji se odmara. Tada se fokus sa marširanja polako pomera ka „Prvomajskom uranku“.
Prvomajski uranak je zapravo stari narodni običaj (Đurđevdanski uranak) koji je vešto „pozajmljen“ i ideološki preoblikovan kako bi se narodu ponudila zabava umesto isključivo političkog govora.
Postoji nekoliko socioloških razloga zašto je roštilj pobedio protest:
Padom socijalizma, radnička klasa je izgubila svog „zaštitnika“ (državu), a sindikati su oslabili. Bez jake organizacije, protestni marševi su postali bledi, dok je potreba za slobodnim danom ostala.
Prvi maj pada u vreme kada je proleće u punom jeku. Priroda je najjači mamac, a nakon duge zime, ljudima je bio potreban izgovor za kolektivni izlazak pod vedro nebo.
U svetu koji postaje sve digitalniji, Prvi maj je ostao jedan od retkih dana kada se porodica i prijatelji okupljaju u prirodi. To je postala neka vrsta „sekularne slave“.
Kritičari će reći da smo, okrećući ćevape, okrenuli leđa borbi za radnička prava. Dok cene stanova skaču, a radno vreme često prelazi onih mitskih osam sati, Prvi maj na livadi deluje kao neka vrsta kolektivnog bega od dosadne ili surove stvarnosti.
Umesto da se suočavamo sa problemima, stresom na poslu ili egzistencijalnim krizama, mi „bežimo“ u svetove koji su lepši, sigurniji ili jednostavno zanimljiviji.
Ipak, možda je baš u tome poenta. Prvi maj je evoluirao iz dana borbe u dan zasluženog mira. Možda najbolji način da proslavite „pravo na odmor“ jeste upravo to – da se zaista odmorite.
P.S. Danas se borba za radnička prava (zbog koje je praznik i nastao) često svodi na to da li će prodavnice raditi taj dan kako bi radnici u trgovini mogli da odu na – sopstveni roštilj.
