Iako je rođen u Kuli u Vojvodini, Slobodan Balandžić nikada nije imao dilemu kome pripada. Korijeni njegove porodice duboko su vezani za Crnu Goru, iz koje je njegov đed Gavrilo stigao u Vojvodinu tokom kolonizacije nakon Drugog svjetskog rata.
izvor Pobjeda
Danas, gotovo osam decenija kasnije, Slobodan je jedan od najaktivnijih čuvara crnogorskog identiteta u Srbiji, predsjednik Udruženja Crnogoraca opštine Kula i čovjek koji godinama organizuje kulturne manifestacije, edukativne projekte i okupljanja posvećena očuvanju tradicije, istorije i identiteta Crnogoraca u Vojvodini.
Njegova životna priča počinje još prije njegovog rođenja – onog trenutka kada je njegov đed Gavrilo, zajedno sa hiljadama drugih crnogorskih porodica, nakon Drugog svjetskog rata krenuo putem Vojvodine, noseći sa sobom samo ono najvažnije: ime, korijene, običaje i neugasivu ljubav prema zemlji iz koje je otišao.
U ravnicama Bačke stvarali su novi život, gradili kuće, zasnivali porodice i pokušavali da svojoj djeci obezbijede sigurniju budućnost. Ali koliko god da su kilometri bili veliki, Crna Gora nikada nije izašla iz njihovih domova. Živjela je u pričama uz porodični sto, u pjesmama, slavama, uspomenama, imenima predaka i svakom ljetu kada se odlazilo „dolje“, među svoje.
Tako je odrastao i Slobodan – između dva svijeta. Između vojvođanske ravnice i crnogorskog kamena. Između svakodnevice u Srbiji i emocije koja ga je vukla prema zemlji njegovih đedova. Dok su druga djeca raspuste provodila na moru ili igralištima, on je ljeta pamtio po selima ispod Ostroga, po pričama starih ljudi, po kamenim kućama, mirisu zemlje poslije kiše i osjećaju da tamo, među tim brdima i planinama, pripada nečemu mnogo većem od sebe.
Njegova priča nije samo priča o porijeklu, već i o istrajnosti da se sačuva ono što generacije nose u sebi – jezik, kultura, običaji i osjećaj pripadnosti. U vremenu kada, kako kaže, asimilacija sve više briše tragove crnogorskog identiteta u Srbiji, Slobodan ne odustaje od borbe da mlađe generacije znaju ko su, odakle su potekli i zašto je važno čuvati svoje korijene.
CGDIJASPORA: Rođeni ste u Vojvodini, ali vaši korijeni vode iz Crne Gore. Kako je počela ta porodična priča?
Balandžić: Rođen sam u Kuli, u Vojvodini. Tu sam odrastao i tu živim, ali moje porijeklo je potpuno crnogorsko. Moj đed Gavrilo došao je u Vojvodinu tokom kolonizacije poslije Drugog svjetskog rata, 1945. i 1946. godine, kada je sprovođena agrarna reforma i kada su mnoge porodice iz Crne Gore naseljavane u Vojvodinu.
Otac je praktično došao u stomaku moje babe i rodio se dva mjeseca kasnije ovdje u Vojvodini. Tako da sam ja druga generacija Crnogoraca koja živi u Srbiji.
To su bila neka teška vremena, ali su naši ljudi tada došli sa ogromnom željom da rade i stvaraju novi život. Iako su se preselili, Crna Gora nikada nije izašla iz njih.
CGDIJASPORA: Iz kojeg kraja Crne Gore vodi porijeklo Vaša porodica?
Balandžić: Po očevoj strani porijeklom smo iz Pive. Iz Starih Pližina, iz krajeva koji su kasnije potopljeni. Jedan dio porodice ostao je u Crnoj Gori, drugi je otišao za Beograd, a moj đed je došao u Vojvodinu. Majka mi je iz Bjelopavlića, iz kraja ispod Ostroga, iz porodice Kadović, iz Šobajića. Tako da sam sa obje strane potpuno vezan za Crnu Goru.
Mi smo bukvalno odrastali između Vojvodine i Crne Gore. Svaki raspust, svako ljeto provodili smo kod babe i đeda u Crnoj Gori. Odlazili smo na selo, obilazili rodbinu, slušali priče starih ljudi i tako učili ko smo i odakle dolazimo.
CGDIJASPORA: Koliko su vam roditelji i porodica prenosili ljubav prema Crnoj Gori?
Balandžić: Mnogo. To je bilo prirodno. Kod nas se uvijek pričalo o Crnoj Gori, o precima, istoriji, tradiciji i čojstvu. Mi smo odrastali uz te priče.
Imali smo i posebnu vezu sa crnogorskom kulturom i kroz porodicu. Moj brat od strica Vesko Balandžić dugo je radio kao snimatelj na Televiziji Crne Gore, a sada i njegov sin Mihajlo radi isti posao. Stričevi Mirko i Gojko radili su na snimanju poznate serije „Đekna još nije umrla“. Mi smo kao djeca gledali seriju i čekali kraj da vidimo njihova imena u odjavnoj špici. To su neke male stvari koje čovjek pamti cijelog života.
CGDIJASPORA: Danas ste predsjednik Udruženja Crnogoraca opštine Kula. Koliko je teško sačuvati identitet Crnogoraca u Vojvodini?
Balandžić: Veoma teško. Asimilacija je ogromna. Mi se godinama borimo da sačuvamo identitet, kulturu i tradiciju Crnogoraca u Srbiji. Naše Udruženje Crnogoraca opštine Kula jedno je od najaktivnijih u Srbiji. Organizujemo kulturne događaje, promocije knjiga, tribine, putovanja, edukativne projekte i pokušavamo da mlađim generacijama približimo Crnu Goru i njenu istoriju.
Za taj rad smo 2023. godine dobili i nagradu za kulturu od tadašnje Uprave za dijasporu Crne Gore, koja nam je uručena u Plavu. To nam je mnogo značilo jer je neko prepoznao naš trud.
Ali problem je veliki. Broj Crnogoraca u Srbiji se drastično smanjuje na svakom popisu. U Vrbasu je prije deset godina bilo preko 7.000 Crnogoraca, sada ih ima oko 4.000. U Kuli je bilo oko 4.500, sada oko 2.000. To dovoljno govori koliko je jaka asimilacija.
CGDIJASPORA: Zašto dolazi do toga?
Balandžić: Mnogo je razloga. Ljudi se plaše da se izjasne kao Crnogorci, neki su pod pritiscima, neki su prihvatili druge identitete, a veliki problem je i politička atmosfera. Mi nemamo problem sa ljudima koji su autentični Srbi, ali imamo problem sa dijelom ljudi koji su porijeklom iz Crne Gore, a danas pokušavaju da negiraju crnogorski identitet i budu „veći Srbi od Srba“.
To je ono što najviše boli. Jer ako su ti đedovi, pradjedovi i čitava porodica bili Crnogorci, ne možeš preko noći izbrisati svoje porijeklo. Ja uvijek kažem – da sam rođen u Njemačkoj, ne bih bio Njemac. Da sam rođen u Argentini, ne bih bio Argentinac. Čovjek je ono što su njegovi korijeni, njegovi preci i njegova istorija.
CGDIJASPORA: Organizujete i projekat „Stazama predaka“. O čemu se radi?
Balandžić: To je projekat na koji sam posebno ponosan. Organizujemo edukativna putovanja po Crnoj Gori za djecu i odrasle iz dijaspore. Obilazimo znamenita mjesta, istorijske lokalitete i upoznajemo ljude sa istorijom Crne Gore. Imamo profesora istorije koji na svakom mjestu održi predavanje. Bili smo na Mojkovcu, Grahovcu, Vučjem dolu, Krusima, Carevom Lazu i mnogim drugim mjestima.
Željeli smo da djeca vide koliko su se naši preci borili za slobodu i koliko je teško sačuvana Crna Gora. Kada stojite na tim mjestima i slušate priče o ljudima koji su ginuli za kamen i grudu zemlje, onda drugačije gledate na identitet i pripadnost.
Radili smo i dokumentarne emisije o tim putovanjima koje su veoma lijepo prihvaćene među našim ljudima.
CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru?
Balandžić: Vrlo često. Nekad i desetak ili više puta godišnje. Evo sada dolazimo na obilježavanje Bitke na Grahovcu, pa zatim idemo na Cetinje. Kad god mogu – dolazim. Crna Gora je za mene mnogo više od države. To je emocija, osjećaj pripadnosti i dio identiteta koji čovjek ne može izgubiti.
CGDIJASPORA: Čime se bavite u Srbiji?
Balandžić: Radim kao profesionalni vozač, a vikendom vozim autobuse za turističke agencije. Taj posao mi omogućava da organizujem aktivnosti Druženja Crnogoraca i da putujem.
Imam sreću da mi direktor izlazi u susret kada treba da idem u Crnu Goru ili na neke skupove vezane za dijasporu i kulturu.
CGDIJASPORA: Razmišljate li o povratku u Crnu Goru?
Slobodan Balandžić: Da, ozbiljno razmišljam. Možda ne odmah, ali vjerujem da ću se vratiti. Želio bih da moja buduća djeca odrastaju u Crnoj Gori, a ne u Vojvodini. Ovdje je jako teško sačuvati identitet. Zato vjerujem da je povratak možda najbolji način da čovjek ostane ono što jeste.
Imam ideju da pokrenem etno selo ili neki turistički projekat u Crnoj Gori, vjerovatno na Grahovu. Već razgovaram sa prijateljima i gledam mogućnosti za ulaganja. Mislim da taj kraj ima veliki potencijal i da tek treba da se razvija.
CGDIJASPORA: Šta za vas danas predstavlja Crna Gora?
Balandžić: Predstavlja korijen, identitet i osjećaj doma. Možete živjeti bilo gdje na svijetu, ali ono što ste ponijeli iz porodice i od predaka ostaje u vama cijelog života.
Zato se i borimo da sačuvamo to kod naše djece i omladine. Ako mi zaboravimo ko smo, onda će nestati i ono što su naši preci čuvali generacijama.
