General Nebojša Pavković, koji je juče preminuo u 79. godini, iz rodnog Senjskog Rudnika kod Despotovca, sa četiri godine, došao je u naš i svoj Aleksinac. Tu je proveo detinjstvo i srednjoškolske dane. Njegovi drugari ga pamte kao dobrog mladića, posvećenog sportu, slikarstvu i istoriji. Sa ljudima iz aleksinačkih školskih klupa održavao je i kasnije prijateljstvo i u okviru svojih mogućnosti im pomagao.
izvor Alpres
Jedan od tih njegovih drugara koji se rado seća tih dana je i dugogodišnji novinar Večernjih novosti i niških Narodnih novina Srbobran Rakić, rodom iz aleksinačkog Lužana.
U izjavi za naš medij Rakić kaže da je sa nevericom primio vest da je preminuo Nebojša Pavković, njegov školski drug, sa kojim je bio nerazdvojan tokom petogodišnjeg školovanja u Učiteljskoj školi u Aleksincu.
– Zaista smo bili veliki prijatelji. Šta danas reći o njemu! Uspomena je iz srednjoškolskih dana na pretek. Tih godina, odnosno, kad god smo se sretali do njegovog odlaska u Hag, a potom u Finsku na izdržavanje zatvorske kazne, obojica smo se rado sećali tih đačkih dana. Kad smo imali para, a to nije bilo tako često, rado smo odlazili u bioskop. Neki film ako nam se dopadne, i naravno ako smo bili u mogućnosti da kupimo karte, ,gledali smo i po dva puta. Imali smo, kao srednjoškolci, dovoljno vremena i za bavljenje sportom. Nebojša ili kako sam ga ja zvao Pavko voleo je fudbal, igrali smo često na male golove. Nije bio ravnodušan ni prema košarci, rukometu, odbojci. Ma za sve sportove ga bivalo. Tako nisam mislio samo ja, već i naši drugari iz mlađih i starijih razreda – kaže naš sagovornik.
Ovaj poznati niški novinar napominje da je Nebojša imao vremena i za atletiku i da su trčali zajedno na sto metara na stadionu „Napretkaˮ. Kad se sve sabere i oduzme rezulat bi trebalo da bude nerešen.
– U trci na kratke staze zaista smo bili veliki rivali. Ponekad smo se trkali u limunadu sa kuglom sladodeda, a ako je bilo para dodavali smo i po tulumbu. U jedinoj poslastičari u Aleksincu kad god smo odlazili, vlaasnik uglavnom nije pitao šta ćemo od slatkiša. Bez da poručimo, donosio je limunadu sa kuglom sladoleda. Naravnmo, bilo je to tokom leta, a zimi smo se zadovoljavali, ne tako često, po jednom tulumbom. Znao je Nebojša ponekad da plane. Međutim, to ga je kratko držalo. Posle dva tri minuta opet je bio onaj stari Pavke – ističe u svojoj ispovesti kolega.
Rakić nam skreće pažnju da je nepravda srednjoškolca Pavkovića najviše pogađala. Za isterivanje pravde bio je spreman da se suprotstavi i mnogo jačem i korpulentnijem od sebe. Po tome je bio poznat ne samo u svom odeljenju već i celoj Učiteljskoj školi. Bio je talentovan i za slikarstvo.
– Za svoju dušu je slikao. Uglavnom su to bili akvareli nastali tokom časova likovnog, ponekad u prirodi na obali Moravice ili u slobodno vreme. Časove u prirodi držao nam je omiljeni pedagog i likovnjak Biba. Bio je to i za mene i za Pavka, a verujem i ostale naše drugare iz razreda, istinski doživljaj. Da je bio uspešan u slikarstvu potvrdio je kasnije i izložbom svojih radova. Obojica smo voleli istoriju koju nam je predavao prof. Simica, kako smo ga mi đaci od milošta zvali. Bio je krhkog zdravlja, ali istinski zaljubljenik u ono što radi. Na sednicama Nastavničkog veća, kada je trebalo nekom učeniku da se popravi ocena, borio se kao lav. Zato smo ga Pavko i ja mnogo poštovali i iskljuučivo zbog njega zavoleli istoriju – podelio je svoja sećanja naš sagovornik, dodavši da je ovaj omiljeni profesor na časovima istorije govorio tiho, jedva čujno, a svakom učeniku se obraćao sa „dete”.
Rakić u razgovoru svog školskog druga naziva iz milja po nadimku Pavko i otkriva nam da je mladi Pavković bio zaljubljenik u svoju Brđanku, tada, a i sada omiljeno izletište Aleksinčana. Pamte je mnogi srednjoškolci po prvoj, istinskoj ljubavi…
– Pored Nebojše upoznao sam i njegovu porodicu, brata i sestru, a i on moje roditelje. Dake, bili smo više od drugova iz razreda – sa ponosom ističe ovaj sada Nišlija koji rado dolazi u svoje Lužane.
On nas upoznaje sa činjenicom da je svaki učenik Učiteljske škole tokom petogodišnje nastave bio u obavezi da svira neki instrument. Pavković je svirao gitaru, a on violinu.
– Bila je to svirka uglavnom za ocenu, jer smo obojica znali da se po završetku škole nećemo baviti pozivom za koji smo se školovali o čemu smo, inače, često pričali. On se opredelio za vojnički poziv, ja sam otišao na studije Jugoslovenske književnosti u Skoplju. Viđali smo se kasnije, ne tako često, uglavnom na obeležavanju mature naše generacije. Kada je postao to što je postao, dogurao do načelnika Generalštaba, sećam se, jedne godine naša generacija se okupila u tadašnji Dom JNA u Aleksincu. Nije dozvolio da bilo ko od nas plati jelo i piće. Čak nam je za desert obezbedio i jagode. Ostaće Nebojša upamćen i po tome da ko god mu se iz njegove generacije obratio za bilo kakvu pomoć da je svakome, naravno ako je bio u mogućnosti, izlazio u susret – sumira svoja sećanja naš sagovornik.
Na kraju novinar i školski drug Pavkovića, Srbobran Rakić u razgovoru za naš medij poručuje „Pavko će ostati upaćen po dobroti, ali i kao osoba koja nije trpela nepravdu. Posebno je bio bolećiv kada se radilo o nekadašnjim njegovim drugarima i drugaricama iz razreda, onima sa kojima je tokom školovanja delio lepotu, ponekad i težinu, srednjoškolskih danaˮ.
